Petak je navečer. Vaš četrnaestogodišnjak stoji na vratima, spreman izaći s društvom.

"Kad se vraćaš? S kim ideš? Jesi ponio jaknu? Bit će ti zima" govorite.

"Joj, mama, imam četrnaest godina, ne šest. Bit ću dobro" kaže on, već napola okrenut prema vratima.

I u tom trenutku, u tih par rečenica, sudaraju se dva svijeta. On osjeća da je dovoljno velik da sam procijeni kada je vrijeme za povratak i što da obuče. Vi i dalje vidite dijete kojem je jučer trebalo pomoći da zaveže vezice.

Oboje ste, na neki način, u pravu. On jest sve sposobniji nositi se sa svijetom. A vi i dalje imate razlog brinuti se.

Kada vaš tinejdžer uđe u adolescenciju, ne mijenja se samo on, mijenjaju se i roditelji. Način na koji smo brinuli o šestogodišnjaku jednostavno više ne odgovara potrebama četrnaestogodišnjaka. I tu se roditeljstvo mora mijenjati.

Dok je dijete malo, roditelj prirodno preuzima puno odgovornosti. Brine o njemu, donosi odluke umjesto njega, postavlja granice i pomaže mu da razumije svijet. Kako dijete raste, postupno razvija sposobnost da samo bira, odlučuje i snosi posljedice svojih izbora. Roditeljska uloga tada se polako mijenja: od toga da odlučujemo i brinemo umjesto djeteta, prema tome da s djetetom dogovaramo, podržavamo ga i ostavljamo mu sve više prostora za vlastitu odgovornost. Prema odrasloj dobi odnos se još više mijenja. Roditelj više nije onaj koji odlučuje i usmjerava, već osoba s kojom odraslo dijete može razgovarati, razmjenjivati iskustva i potražiti savjet kada ga želi.

Geštalt terapeut Mark McConville, koji se bavi radom s adolescentima i obiteljima, naglašava da se s odrastanjem ne mijenja samo dijete, nego i način na koji roditelj treba biti uz njega. Ono što je u jednom razdoblju potrebno za osjećaj sigurnosti i razvoja, u drugom može postati ograničavajuće. Zato je važan zadatak roditelja prepoznati kada je vrijeme za promjenu načina na koji se odnose prema djeci. Pritom je potrebno postupno prilagođavati količinu vođenja, nadzora i podrške djetetovim novim sposobnostima i potrebama.

Iz te perspektive, najkorisnije roditeljstvo nije ono koje slijedi jedno pravilo, nego ono koje ima intuitivnu mudrost prepoznati koliko je utjecaja, granica i slobode djetetu potrebno upravo sada. McConville govori o tome koliko je važno da način na koji roditelj koristi svoju moć i postavlja granice odgovara djetetovoj razvojnoj spremnosti.

Zato s malim djetetom nećemo razgovarati na isti način kao s četrnaestogodišnjakom. I ono što je primjereno tinejdžeru neće nužno biti primjereno njegovom odnosu s roditeljem kada uđe u dvadesete. Kako se dijete razvija, tako se treba razvijati i odnos.

Gdje je tu naš tinejdžer?

On želi sve više biti svoj, donositi vlastite odluke i imati svoj prostor. Istovremeno mu je još uvijek važno osjećati da pripada obitelji, da je prihvaćen i da se može osloniti na roditelje.

A upravo tu roditeljima nije uvijek lako pronaći novu ravnotežu. Koliko se uključiti? Kada pustiti? Kada postaviti granicu? I gdje prestaje briga, a počinje preuzimanje odgovornosti za dijete koje je dovoljno veliko da samo bude odgovorno?

Kad su roditelji previše uključeni

Kada su granice između roditelja i tinejdžera previše slabe, roditelj se može početi jako uplitati u djetetove misli, osjećaje i odluke. Ne preuzima samo ono što dijete treba napraviti, nego postupno počinje preuzimati i odgovornost za to kako će se ono osjećati, što će misliti i kakve će odluke donositi.

Uzmimo za primjer školu.

Tinejdžer ima učenje i školske obaveze koje odgađa. Roditelj ga podsjeća, nagovara, provjerava, objašnjava koliko je škola važna, pokušava ga motivirati i brine se hoće li na kraju sve stići.

Na prvi pogled to izgleda kao briga. I jest, roditelj želi pomoći.

Ali ako se takav obrazac ponavlja, lako se dogodi da roditelj počne nositi puno više od samih školskih obaveza. Počinje razmišljati umjesto tinejdžera: Zašto on ne može sjesti i učiti? Zar ga nije briga? Kako da ga motiviram? Što će biti ako ovako nastavi?

Tada više nije riječ samo o tome hoće li tinejdžer danas učiti.

Roditelju postaje važno što dijete misli, osjeća i zašto nešto radi ili ne radi. A kada nam je to toliko važno, prirodno se javlja potreba da utječemo, uvjeravamo, popravljamo i usmjeravamo.

Tinejdžeru je, koliko god to roditelju ponekad bilo teško gledati, važno imati priliku da sam donosi odluke i osjeti njihove posljedice. To ne znači da roditelj treba dignuti ruke i reći: „Radi što hoćeš.”

Ali nije roditeljev posao učiti umjesto tinejdžera, motivirati ili spriječiti svaku posljedicu njegova izbora.

Ako tinejdžer odluči odgađati učenje, dio učenja je i iskustvo onoga što iz toga slijedi. Možda će imati manje vremena i dobiti lošiju ocjenu. Na roditelju je da pomogne tinejdžeru razumjeti moguće posljedice njegovih izbora, ali ne i da te posljedice umjesto njega sprječava.

Upravo kroz takva iskustva postupno se razvija osjećaj: „Ovo je moj izbor i ja mogu nešto učiniti s njim.”

Zato adolescencija od roditelja ne traži manje brige, nego drugačiju vrstu brige - manje upravljanja iznutra, a više povjerenja, jasnih granica i prostora da mlada osoba postupno preuzima odgovornost za sebe.

Kad su roditelji premalo uključeni

Na drugom kraju nalaze se obitelji u kojima su granice između roditelja i tinejdžera previše čvrste.

Roditelji uglavnom vrlo dobro znaju što očekuju od svog djeteta. Pravila su jasna, obaveze poznate, a granice se uglavnom poštuju.

Na prvi pogled takva obitelj može djelovati vrlo funkcionalno. Tinejdžer zna što treba napraviti i što se od njega očekuje.

Ali možda nedostaje nešto drugo - osjećaj bliskosti i osobnog interesa za njega kao osobu.

I ovdje možemo ponovno kao primjer uzeti školu.

Roditelj zna kakve ocjene tinejdžer ima, je li napisao zadaću i kada treba učiti. Možda će ga pitati: „Kako si napisao test?” ili „Jesi li napravio sve za sutra?”

Ali možda ne zna kako mu je zapravo u školi. Je li pod pritiskom? Osjeća li se dovoljno sposobnim? Brine li ga nešto? Je li mu teško koncentrirati se? Ili ga možda trenutno više zaokuplja nešto sasvim drugo?

Tinejdžer tada može imati osjećaj: „Moji roditelji brinu o tome što radim, ali ih zapravo ne zanima kako sam.”

I opet, problem nije u tome što roditelji postavljaju granice. Granice su adolescentu i dalje potrebne. Problem nastaje kada granice postanu toliko čvrste da između roditelja i djeteta više nema dovoljno prostora za emocionalni kontakt, zanimanje i upoznavanje njegova unutarnjeg svijeta.

Ponekad se takva udaljenost razvije sasvim razumljivo. Roditelji su umorni, rade puno, nose vlastite probleme ili prolaze kroz zahtjevno životno razdoblje. Najčešće nije riječ o tome da roditelja nije briga. Ponekad jednostavno nema dovoljno kapaciteta za prisutnost i povezivanje.

Tinejdžer tada može dobivati dovoljno pravila, uputa i materijalne brige, a istovremeno osjećati da je sam.

Potrebno mu je osjetiti da roditelj vidi njegovo ponašanje, ali i osobu koja stoji iza tog ponašanja. Da ga zanima kako mu je, što mu je važno i kako on vidi ono što mu se događa.

Ne trebamo birati između kontrole i potpunog puštanja.

Možda upravo u tome leži jedna od najvažnijih promjena koju adolescencija donosi roditeljima. Da možemo reći:

„Tu sam za tebe, ali neću živjeti tvoj život umjesto tebe.”

Što to znači u praksi?

Ako prepoznajete da ste možda previše uključeni:

Prije nego što podsjetite, provjerite ili preuzmete, zastanite i upitajte se je li ovo nešto što tinejdžer treba riješiti sam.

Umjesto „Jesi li učio?", pokušajte „Kako ti ide s učenjem, trebaš li nešto?" - pitanje koje ostavlja odgovornost njemu, a vama otvara vrata za razgovor.

Dopustite mu da povremeno pogriješi i osjeti posljedicu, bez da vi tu posljedicu ublažite unaprijed.

Ako prepoznajete da ste možda premalo uključeni:

Postavite pitanje koje ide dalje od zadatka, ne samo „Kako je prošao test?", nego „Kako si ti zadovoljan s time?"

Potražite male, svakodnevne trenutke za razgovor - u autu, za večerom, prije spavanja, bez agende, samo da budete prisutni.

Pokažite zanimanje za ono što je njemu važno, čak i kad vama ne djeluje bitno.

I za kraj, kad se nađete u situaciji da se pitate jeste li preblizu ili predaleko, možete se zapitati:

Je li ovo nešto što moj tinejdžer treba riješiti ili nešto što ja pokušavam riješiti umjesto njega?

Pomažem li mu ili pokušavam smanjiti vlastitu zabrinutost?

Znam li kako mu je ili samo znam što je napravio?

Mogu li mu dopustiti da iskusi posljedicu svog izbora, a da pritom zna da sam tu ako me treba?

Odgovori na ova pitanja neće uvijek biti laki, niti će uvijek biti isti. Mijenjat će se iz dana u dan, iz situacije u situaciju. I to je u redu. Roditeljstvo tinejdžera nije o tome da pronađete savršenu ravnotežu i ostanete u njoj, nego o tome da se stalno iznova vraćate pitanju: što mu je sada, u ovom trenutku, zaista potrebno od mene?