U prvom dijelu teksta pogledali smo neke od načina kako se obitelj nosi s promjenama, napetošću i onim što je teško. Ovdje nastavljamo s još nekoliko obrazaca koji se mogu pojaviti u obiteljskom životu. Nijedan od njih sam po sebi ne znači da je s obitelji nešto „pogrešno“. Svi katkad šutimo, svađamo se oko sitnica ili se povučemo kada nam je previše. Važno je da, kad je potrebno, možemo pronaći i druge načine da se čujemo i ostanemo povezani.

Obitelj u kojoj se šuti kad je teško

„Ma sve je u redu.“

„Nema veze.“

„Nemoj sad o tome.“

U nekim obiteljima puno toga ostaje neizgovoreno.

Svi znaju da je netko ljut, ali nitko o tome ne govori. Netko je povrijeđen, ali se pravi da nije. Roditelj je zabrinut, ali umjesto da to pokaže, zatvori se i povuče. Dijete nešto želi reći, ali odustane jer ne želi napraviti problem.

Izvana takva obitelj može djelovati sasvim dobro. Čak i vrlo blisko.

Ali ponekad se ispod te mirnoće nakuplja puno toga što nikada ne dođe do drugoga.

Nije svaka šutnja znak teškoće. Tinejdžeru je prirodno da se povuče kako bi prvo sam razjasnio što osjeća. Problem nastaje kada šutnja postane jedini način nošenja s neugodnim osjećajima.

U obitelji nam je potrebno mjesto za ono što osjećamo - i lijepo i neugodno.

Za ljutnju. Za razočaranje. Za strah. Za potrebu za blizinom. Za neslaganje. Za rečenicu: „Ovo mi smeta.“

U takvoj obitelji ljudi mogu biti povezani, ali teško otvoreno govore o onome što misle i osjećaju, osobito kada se ne slažu.

Ljutnja nam, na primjer, može pomoći da prepoznamo da nam nešto smeta, postavimo granicu ili pokušamo nešto promijeniti. Kada za njezino izražavanje nema prostora, možemo je potisnuti ili usmjeriti prema sebi. To se može pokazati na dva načina:

•  Ono što bismo htjeli reći ili učiniti drugoj osobi, činimo sebi. Umjesto „ljut sam na tebe“ stisnemo zube, progutamo ljutnju ili počnemo kriviti sebe: „Trebao sam biti bolji“, „Sa mnom nešto nije u redu.“

•   Ono što bismo htjeli dobiti od drugih, pokušavamo dati sebi sami. Umjesto da zatražimo zagrljaj, razgovor ili pomoć, tješimo se sami: „Sama ću“, „Ne treba mi nitko.“

Zašto onda šutimo? Najčešće iz dobrih razloga:

Ne želimo povrijediti drugoga.

Ne želimo izazvati svađu.

Ne želimo ispasti nezahvalni.

Ne želimo opteretiti druge svojim problemima.

Pa prešutimo.

Tinejdžer može željeti reći roditelju da ga nešto boli, da je ljut ili da mu treba pomoć. Ako je naučio da se o tome u obitelji ne govori, vjerojatno će to zadržati za sebe.

Djeca uče promatrajući roditelje. Ako nikada ne vide da roditelj kaže „ljut sam“, „umoran sam“ ili „treba mi pomoć“, teško će naučiti da je to dopušteno. Roditelji često žele zaštititi djecu, ali bitno je da svojim primjerom pokazuju koliko je važno govoriti i o vlastitim osjećajima.

I upravo zato adolescencija može postati posebno zahtjevna.

Adolescent prirodno počinje imati više vlastitih potreba, mišljenja i osjećaja. Treba se odvojiti, zauzeti za sebe, reći „ne“ i tražiti podršku.

Ako za to nema dovoljno prostora u odnosu s roditeljima, ono što bi trebalo izaći u kontaktu može ostati zarobljeno unutra. S vremenom se ono neizgovoreno može početi pokazivati na druge načine - kroz tjelesnu napetost, bol, povlačenje ili potištenost. To ne znači da su tjelesni simptomi ili potištenost nužno posljedica obiteljskih odnosa, no bez prostora za otvoren kontakt tinejdžer može naučiti svoje teškoće nositi sam.

Zato je možda jedno od važnijih pitanja za roditelja:

Što je ono što svi znamo, ali o tome ne govorimo?

Možemo li reći:

„Ljut sam.“

„Treba mi pomoć.“

A da zbog toga ne izgubimo osjećaj bliskosti?

Jer otvoren razgovor ne znači da ćemo se uvijek složiti. Moguće je da će nas upravo razgovor dovesti do neslaganja. Ali i neslaganje je kontakt. Ponekad je zdravije imati neugodnu raspravu koja nešto razjasni nego mir u kojem svi šute i svatko svoje nosi sam.

Za razmišljanje:

O čemu u našoj obitelji lako razgovaramo, a što najčešće prešutimo?

Kako reagiramo kada netko pokaže ljutnju ili razočaranje?

Može li moje dijete reći da se sa mnom ne slaže?

Ne moramo odmah pronaći velike odgovore. Dovoljno je početi rečenicom:

„Možeš mi reći i ono što mi možda neće biti ugodno čuti.“

Obitelj koja se stalno svađa oko sitnica

„Ne dolazi u obzir da ideš na taj koncert.“

„Ali svi idu!“

„Baš me briga što svi idu.“

„Ti mi nikad ništa ne dopuštaš!“

„Dok živiš pod mojim krovom, bit će kako ja kažem.“

I tako rasprava traje.

O koncertu. O izlasku. O mobitelu. O odjeći. O tome s kim se dijete druži.

Ponekad se čini kao da je baš ta jedna stvar najvažnija stvar na svijetu.

A onda se zapitamo - je li stvarno riječ samo o tome?

Skretanje pažnje s teškog na lakše nije samo po sebi problem: humor i promjena teme mogu smanjiti napetost. Teškoća nastaje kada tako stalno izbjegavamo ono što nas muči. Tada razgovor, tik prije nego što dotakne ono što boli (strah, tugu ili osjećaj da nas ne slušaju) skrene na sporedni kolosijek. Umjesto o onome što nas stvarno muči, raspravljamo o pravilima, ocjenama ili vremenu povratka kući.

Kod obitelji s tinejdžerima to se često može dogoditi upravo oko pitanja slobode i kontrole.

Roditelj kaže:

„Ne možeš tamo ići.“

Tinejdžer odgovara:

„Mogu.“

Roditelj pojača kontrolu. Tinejdžer pojača otpor.

I vrlo brzo više nitko ne razgovara o onome što je zapravo u pozadini.

Roditelja možda ne plaši toliko sam koncert koliko ono što bi se ondje moglo dogoditi. Teško mu može biti prihvatiti da dijete odrasta i sve više samostalno odlučuje, a može ga brinuti i hoće li dijete donijeti odluku zbog koje će kasnije patiti.

Tinejdžeru, s druge strane, koncert može predstavljati priliku da osjeti kako mu roditelji vjeruju, da ima više slobode i da može samostalno donositi neke odluke.

Kada se zadržimo samo na konkretnom problemu, možemo propustiti ono što se događa u pozadini.

Umjesto da odmah pokušamo riješiti pitanje:

„Smiješ li ići ili ne?“

možemo pokušati pitati:

Što me zapravo toliko brine?

Čega se bojim da bi se moglo dogoditi?

Je li me strah za dijete ili mi je teško pustiti kontrolu?

A tinejdžera možemo pitati:

Što ti je u ovome toliko važno?

Što bi ti značilo da ti dopustimo?

Ne znači da će razgovor nakon toga završiti dogovorom.

Roditelj i dalje može reći „ne“.

Tinejdžer se i dalje može ljutiti.

Granice i dalje trebaju postojati.

Tada više ne razgovaramo samo o koncertu, mobitelu ili izlasku, nego o povjerenju, strahu, slobodi, odgovornosti i odrastanju.

A upravo se tu može dogoditi stvarni kontakt.

Obitelj u kojoj kao da nikome nije stalo

„Baš me briga.“

Vjerojatno ste ovu rečenicu čuli od svog tinejdžera - nakon svađe, loše ocjene ili problema s prijateljima. Ponekad mu doista nije važno, ali „baš me briga“ može značiti i suprotno.

Adolescencija je razdoblje u kojem mlada osoba intenzivno pokušava pronaći svoje mjesto - među vršnjacima, u obitelji i u vlastitom životu. Upravo zato neke stvari mogu biti toliko važne i bolne da ih je teško izdržati.

Tada se može dogoditi nešto zanimljivo: umjesto da pokažemo koliko nam je stalo, ponašamo se kao da nam uopće nije stalo.

„Nije me briga.“

„Svejedno mi je.“

„Kako god.“

„Ne zanima me.“

To može biti način zaštite: ako ne možemo promijeniti situaciju, pokušavamo se „isključiti“ od onoga što je previše.

Kao da si stišamo „glasnoću“ osjećaja: što nas nešto više boli, to manje dopuštamo sebi da to osjetimo. Nakratko to može pomoći, jer lakše izdržimo. Ali kada traje, ne gasimo samo bol, nego i zanimanje, radost i bliskost, jer se osjećaji ne mogu isključivati jedan po jedan.

Kod tinejdžera se to može vidjeti kroz ravnodušnost, povlačenje ili stav „baš me briga“. Slično se može dogoditi i cijeloj obitelji.

Obitelj može proći kroz težak razvod, gubitak, bolest, velike promjene ili neko drugo bolno iskustvo. Ponekad nakon takvog događaja svi jednostavno nastave funkcionirati. Ide se na posao, u školu, obavljaju se obaveze, rješavaju svakodnevne stvari.

Ali o onome što boli, malo se govori.

I s vremenom kao da se nešto ugasi.

Povlačenje, hladnoća ili „nije me briga“ ne moraju uvijek značiti da dijete nema osjećaje ili da mu nije stalo. Ponekad mogu značiti da mu je previše stalo.

Naravno, ne znači svaka tinejdžerska ravnodušnost da se iza nje skriva neka velika bol. Ali vrijedi zastati prije nego što zaključimo: „Njemu nije stalo ni do čega.“

Možemo se pitati:

Što ako se iza tog „baš me briga“ nalazi nešto što mu je teško podnijeti?

A možemo pogledati i sebe.

Jesmo li mi u obitelji postali toliko umorni, zabrinuti ili opterećeni vlastitim problemima da više nemamo prostora jedni za druge?

Možemo li razgovarati o onome što nas boli ili uglavnom nastavljamo dalje kao da se ništa nije dogodilo?

S druge strane, roditelju je ponekad potrebna određena emocionalna distanca kako bi mogao pustiti dijete da iskusi posljedice vlastitih odluka. Nije lako gledati dijete kako uči na teži način. U takvoj situaciji malo „stišavanja““ može pomoći roditelju da izdrži vlastitu zabrinutost i ne uskoči odmah kako bi spriječio svaku neugodnu posljedicu.

Ali postoji razlika između:

„Tu sam ako me trebaš, ali vjerujem da ovo možeš sam.“

i

„Nije me briga što ćeš napraviti.“

U prvom slučaju postoji povezanost, ali i prostor za odrastanje. U drugom se povezanost može izgubiti.

Zato je dobro povremeno provjeriti ne samo kako se ponašamo prema svom tinejdžeru, nego i koliko smo još uvijek zainteresirani za njegov unutarnji svijet.

Što ga veseli?

Što ga brine?

Što mu je važno?

Što ga povrijedi, čak i kada to ne pokazuje?

I možda najvažnije:

Može li mi pokazati da mu je teško, a da ga ne moram odmah spašavati, popravljati ili rješavati problem?

Jer ponekad nije potrebno napraviti ništa veliko.

Ponekad je dovoljno da dijete osjeti:

„Vidim te. Znam da ti nije svejedno. I tu sam.“

Ovi obrasci nisu etikete, nego poziv da pogledamo kako se u našoj obitelji nosimo s onim što je teško: šutimo li, svađamo li se oko sporednih stvari ili se povlačimo?

Prepoznavanje obrasca prvi je korak prema promjeni. Ne moramo odmah imati pravi odgovor niti svaki razgovor završiti dogovorom. Dovoljno je početi stvarati malo više prostora za ono što se inače prešuti, za pitanje „što se zapravo događa?“ i za mogućnost da jedni drugima kažemo ono što nam je važno.

Ako primijetimo da se povlačenje, potištenost ili emocionalne teškoće kod djeteta (ili kod nas samih) dulje zadržavaju, važno je ne čekati da prođu same od sebe. Razgovor sa stručnjakom (školskim psihologom, psihoterapeutom ili liječnikom) nije znak da smo zakazali, nego način da se pobrinemo za sebe i svoju obitelj.

Jer cilj nije obitelj bez neslaganja, ljutnje ili teških trenutaka. Cilj je obitelj u kojoj i kroz te trenutke možemo ostati u kontaktu.