U posljednjih desetak godina, psihoterapija se iz potrebe rijetkih, onih koji su se suočavali s ozbiljnim mentalnim poteškoćama, pretvorila u gotovo trend i poželjnu praksu. U društvima poput našeg sve se više govori o mentalnom zdravlju, industrija samopomoći cvjeta, a u određenim krugovima odlazak na terapiju više nije stigma, već gotovo statusni simbol, znak da osoba radi na sebi i ulaže u svoj osobni razvoj.

Pa ipak, ostaje jedno važno pitanje:

Bismo li uopće trebali psihoterapiju kada bismo bili istinski povezani sa sobom?

Unutarnji kompas koji smo zaboravili

Duboko vjerujem u snažnu humanističku tezu, koja se nalazi u temeljima mnogih filozofskih i duhovnih tradicija, ali i psihoterapijskih pravaca, a to je da svatko od nas dolazi na svijet s unutarnjim kompasom – prirodnom inteligencijom koja zna što je za nas dobro. To je naša urođena sposobnost da oslušnemo svoje potrebe i djelujemo u skladu s našim vrijednostima. To je sposobnost da znamo kamo želimo ići i što nam ne odgovara, da znamo prepoznati što je ono što nam je potrebno kako bismo živjeli ispunjen život.

No problem je u tome što je taj unutarnji glas utišan do mjere da ga vrlo slabo čujemo ili čak nismo ni svjesni da postoji. Od ranog djetinjstva naučeni smo slušati autoritete, udovoljavati tuđim očekivanjima i „biti dobri“, umjesto da slušamo sebe. I ne, to nije slučajno tako. To je društveno i sustavno uvjetovano ne samo kroz odgoj, već i obrazovanje.

Obrazovni sustav koji ne služi životu

Naš obrazovni sustav u velikoj je mjeri oblikovan u skladu s potrebama industrijskog društva, osobito tijekom i nakon druge industrijske revolucije. Iako su se potrebe društva u međuvremenu promijenile (npr. prema ekonomiji znanja, kreativnim industrijama i digitalnim vještinama), struktura obrazovanja često još uvijek odražava industrijski model. Naš obrazovni sustav stvara radnu snagu – poslušnu, točnu i standardiziranu, a ne slobodne, kreativne i emocionalno pismene mlade ljude.

To se očituje u:

1. Standardizaciji i disciplini – učenici se ocjenjuju, rangiraju, podučavaju kako da ponove, umjesto kako da stvaraju.

2. Isključivo kognitivnom fokusu – uče se činjenice, ne kako se nositi s izazovima, konfliktima, gubicima.

3. Ignoriranju emocionalne i socijalne inteligencije – rijetko se uči kako prepoznati i regulirati vlastite emocije, postaviti granice ili suosjećati s drugima.

4. Nametnutim autoritetima – uče nas da netko izvana zna bolje što je za nas dobro – roditelj, učitelj, šef, društvo.

Kada god sustavno zanemarujemo naš unutarnji svijet, taj svijet se postupno otuđi. I tako nastaje pukotina u čovjeku.

Doba mogućnosti i unutarnjeg kaosa

Paradoks današnjeg vremena je u tome što nikada nismo imali više slobode, a toliko ljudi osjeća tjeskobu, izgubljenost, nedostatak smisla. U svijetu prepunom opcija, karijera, odnosa, identiteta, sve postaje moguće, ali ništa nije jasno onome tko je odvojen od sebe.

I tu se susreću psihoterapija i osobni razvoj – kao odgovori na potrebu za povezivanjem sa sobom, ali i kao prostori učenja, otkrivanja i iscjeljenja. Ne zato što „svima nešto fali“, nego zato što mnogi nisu nikada dobili priliku postati ono što jesu.

Za neke je psihoterapija mjesto na kojem prvi put dobiju dozvolu da osjete sebe, izraze ono što ih boli, povežu se sa zaboravljenim dijelovima sebe. Za druge, osobni razvoj je način da prodube tu vezu kroz svjesnost, autentičan izraz i kreativnost.

Pa, treba li nam psihoterapija?

Iskreno vjerujem da psihoterapija mnogima ne bi bila potrebna kada bismo odmalena živjeli u okruženju koje njeguje autentičnost i emocionalnu pismenost.

Ne bi nam trebala kada bismo učili kako:

• osluhnuti svoje tijelo i emocije,

• izraziti ljutnju bez krivnje,

• reći „ne“ bez srama,

• priznati tugu,

• donositi odluke koje nisu po tuđim očekivanjima.

Psihoterapija nam danas služi kao prostor iscjeljenja od onoga što nije trebalo biti ozlijeđeno. Kao mjesto u kojem tražimo ono što je u nama bilo cijelo, ali zaboravljeno.

Umjesto zaključka

Ne treba svima psihoterapija.

Treba nam kultura koja priznaje i poštuje naš unutarnji kompas.

Treba nam odgoj koji razvija emocionalnu pismenost.

Treba nam obrazovanje koje potiče kritičko mišljenje, kreativnost i autentičnost.

Treba nam društvo koje vjeruje da čovjek nije stroj, već živo biće koje zna živjeti svoj život.

A dok takvo društvo ne izgradimo, psihoterapija i osobni razvoj ostaju vrijedni resursi uz pomoć kojih ponovno učimo slušati sebe.

I to nije znak slabosti. To je znak hrabrosti.