Sigurno vam se dogodilo da se na nekom opuštenom prijateljskom ili obiteljskom druženju povede rasprava o nekoj temi koja se za čas otme kontroli. Niste se ni snašli, a već su se formirala dva suprotna tabora i atmosfera postala napeta. Krene uvjeravanje jedne i druge strane u ispravnost njihovog mišljenja i za čas više nitko nikoga ne čuje. Druženje koje je zamišljeno kao opuštajuće i povezujuće, završi s osjećajem nerazumijevanja, odbojnosti i gorčine.

I sama sam u početku sudjelovala u takvim raspravama – čvrsto sam branila svoj stav, navodila sve moguće argumente i trudila se uvjeriti drugu stranu da shvati. No, s vremenom sam postala više promatrač nego sudionik. Počela me zanimati druga dimenzija: zašto sve završi zauzimanjem jedne od dviju strana? Zar zaista nema mjesta za treće, četvrto, peto ili stoto mišljenje?

Zašto se svrstavamo?

Što nas tjera da se držimo svog stava i zatvaramo uši za drugačije mišljenje? Je li u pitanju potreba za pripadnošću zajednici istomišljenika? Osjećaj sigurnosti kada znamo da smo „dio ekipe“?

Nitko ne želi osjećati da ne pripada. Ako nismo ni za, ni protiv, ostajemo sami. Kad smo dio zajednice istomišljenika, vodi nas kroz život skup uvjerenja koja smo pripadanjem toj zajednici prihvatili. Tako je lakše, jer kad ostanemo sami, moramo imati vlastito mišljenje. To podrazumijeva da učimo, slušamo, razmišljamo, propitujemo.

To također podrazumijeva donošenje odluka koje ponekad nisu popularne kao i preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, i za dobre i za loše izbore. Ne možemo kriviti drugu stranu. Umjesto toga, radije se okružujemo onima koji misle isto kao i mi i uvjeravamo se da smo u pravu, dok su „drugi“ u krivu. Tako hranimo podijeljenost u svijetu koji je ionako već duboko rascijepljen.

Svijet crno-bijelog razmišljanja

Ne pomaže ni to što je naša kultura oblikovana dualizmom – stalnom podjelom na dobro i loše, ispravno i pogrešno, „mi“ i „oni“. Takvo crno-bijelo razmišljanje isključuje cijelu paletu nijansi i uskraćuje nam različite perspektive, mogućnosti i iskustva.

Mnogi ljudi uopće ne vide nijanse između dviju krajnosti. A upravo se u tim nijansama krije bogatstvo života.

Kada prestajemo slušati

Kad smo polarizirani, prestajemo doista slušati. Prestajemo vidjeti čovjeka pred sobom. Otpisujemo, kritiziramo, i što je najgore, posramljujemo, samo kako bismo potvrdili i obranili svoj stav.

Istovremeno zaboravljamo da su naše različite perspektive oblikovane različitim iskustvima života: djetinjstvom, obitelji, društvenom okolinom, emocionalnim iskustvima i strahovima.  Sve to utječe na to kako gledamo na svijet. I kod nas samih, i kod osobe preko puta.

Srce žudi za dijalogom

Ljudsko srce žudi za kontaktom – prije svega za istinskim dijalogom. A istinski dijalog nije razmjena monologa dvije strane. To je prilika da se doista susretnemo, da budemo viđeni, doživljeni i prepoznati u našoj jedinstvenosti i ranjivosti.

Svatko od nas potajno i očajnički žudi za takvim susretom.

Kako se susresti

Umjesto da na sugovornika gledamo kao na protivnika, možemo ga promatrati sa znatiželjom i otvorenošću. To ne znači da ćemo promijeniti mišljenje nego da nam je stalo do čovjeka preko puta. Da želimo razumjeti njegovo iskustvo i način na koji doživljava svijet.

Možemo reći: Razmišljam drukčije, ali zanima me tvoja perspektiva.

Možemo se pitati:

Što  možda propuštam vidjeti?

Kako mogu gledati na ovu temu njegovim ili njezinim očima?

Što ta osoba osjeća u vezi teme, a što je odraz njenog životnog iskustva?

Kako bih se ja osjećala na njenom mjestu?

Ako ostanemo otvoreni za učenje i znatiželju, čudesne stvari se mogu dogoditi. Možda otkrijemo da nismo toliko različiti. Možda čak želimo iste stvari, samo do njih dolazimo različitim putevima.

Na kraju, možda je upravo dijalog ono što nas može podsjetiti da nas povezuje mnogo više nego što nas dijeli.