Cijeli život sam se duboko u sebi osjećala drukčijom. Nisam se sasvim uklapala ni u jedno društvo, ni tijekom odrastanja, a niti u odrasloj dobi. Uvijek sam imala prijateljice i voljela druženja jedan na jedan, ali velika društva bi me brzo umarala bez obzira koliko mi dragi bili ti ljudi. Često se znalo događati, da kako zabava odmiče, svima postaje sve bolje i veselije, a meni je odjednom bude dosta. Poželjela bih biti doma, u krevetu s knjigom. Tada bih se najčešće pitala - što nije u redu sa mnom? Zašto se ne mogu zabavljati kao svi ostali? Zašto se moja ideja zabave toliko razlikuje od onoga što drugima odgovara?

Tek posljednjih godina, kroz dublje bavljenje sobom, ostala sam iznenađena da sve ovo što sam opisala, i još mnogo više, objašnjava jedna riječ – introvert. Naravno, znala sam oduvijek da sam introvert, ali moja predodžba o značenju tog pojma je bila površna. Mislila sam da su to ljudi koji više vole biti sami nego u društvu, i da je to manje-više to. Nisam nikad dublje proučavala značenje, a ono što sam napokon otkrila, oslobodilo me.

Introvertnost je temperament, a temperament je urođen. Rađamo se takvi i s nama je sve u redu, jednako kao i s ekstrovertima. Dakle, stvar je u biologiji. Ekstroverti i introverti imaju različite “postavke” u funkcioniranju živčanog sustava, što utječe na njihovo ponašanje i potrebe. Kod introverata je živčani sustav već prirodno na višoj razini pobuđenosti, pa ih vanjski podražaji brzo preplave. Ekstroverti imaju nižu početnu razinu pobuđenosti pa im treba više vanjskih stimulacija (ljudi, događaja, aktivnosti) da bi se osjećali “budno” i zadovoljno. Druga važna razlika je u tome da ekstroverti imaju sustav nagrađivanja osjetljiviji na dopamin pa im društvene interakcije donose snažan osjećaj zadovoljstva i poticaja. Introverti slabije reagiraju na dopaminske podražaje i radije se oslanjaju na unutarnje izvore motivacije i smirenja.

Kako se to očituje u svakodnevnom životu? Introverti vole provoditi vrijeme sami. Nije im dosadno samima sa sobom jer imaju bogat unutarnji svijet i vode zanimljive unutarnje monologe. Zapravo, introverti se češće osjećaju usamljenije u društvu nego kad su sami. Ne ide im čavrljanje, dapače introverti ga doživljavaju kao nešto bespotrebno  i neiskreno,  a umrežavanje i „minglanje“ im je noćna mora. Previše druženja ih umara, osobito ako to uključuje gužvu i buku. Tada introvertima treba samoća da napune baterije.

Introverti čine 30 do 50% populacije. Dakle, ako niste vi sami, netko blizak vama sigurno jest introvert - roditelj, partner, dijete, prijatelj ili kolega. Ako nas ima jednako koliko i ekstroverata, zašto se onda na introverta često gleda kao na nekoga tko je „neprilagođen“?

Društveni standardi često naginju u korist ekstrovertnih osobina: otvorenosti, druželjubivosti, timskog rada, samopromocije. Introvertne osobine - mirnoća, introspektivnost i promišljenost, često se pogrešno tumače kao sramežljivost, nesigurnost ili nedostatak liderskih vještina. Školski sustavi i radna okruženja također češće nagrađuju one koji su glasni, brzi i aktivni, dok introverti mogu djelovati „tiši“ i biti manje primijećeni.

Sve to dovodi do toga da se mnogi introverti ne osjećaju sasvim ugodno u svojoj koži. Pokušavaju se prilagoditi očekivanjima okoline, a time se udaljuju od sebe i svojih potreba. A zapravo, potpuno je u redu odabrati večer kod kuće uz knjigu ili film, umjesto bučne zabave. U redu je izabrati samoću, ako vam treba mira i tišine. Niste čudni. Niste pogrešni. Samo ste introvert.