Ako ste roditelj tinejdžera, sigurno vam je poznat onaj osjećaj nevjerice kada po tko zna koji put svom djetetu morate reći da isprazni perilicu, pospremi nešto za sobom ili napravi ono što je dio njegovih svakodnevnih obaveza. Naprosto vam je neshvatljivo da se to ponovno događa. Željeli biste da on ili ona sami požele napraviti ono što treba, da razumiju da je to njihova obaveza, jednako kao što je vaša. Ali ništa od toga. Čini se kao da ih nije briga, što god vi rekli i mislili.

Možda se tada pitate kako je moguće da ste odgojili tako sebično dijete, dijete koje ne vidi ništa osim sebe i svojih potreba.

Ipak, ono što izgleda kao sebičnost može biti povezano s razvojnom fazom u kojoj se vaše dijete nalazi - adolescencijom. U adolescenciji se javlja izražena usmjerenost na sebe, odnosno svojevrsna egocentričnost, koja može imati važnu razvojnu funkciju. U tom se razdoblju mlada osoba prirodno više okreće sebi i svojim iskustvima. Kroz njih pokušava razumjeti sebe, povezati ono što je do sada naučila s onim što sada otkriva i postupno izgraditi vlastiti osjećaj tko je.

Adolescencija nije samo razvojna faza

Riječ je o razdoblju prijelaza iz djetinjstva u odraslu dob koje se najčešće smješta između 12. i 20. godine. Procesi osamostaljivanja i oblikovanja identiteta kod mnogih mladih nastavljaju se i u ranim dvadesetima. Granica prema odrasloj dobi u suvremenom društvu sve više se pomiče jer se mladi ljudi danas suočavaju sa sve složenijim izborima (obrazovnim, profesionalnim i vrijednosnim) nego ranije generacije.

Na adolescenciju se u zapadnom društvu često gleda kao na problematično i burno razdoblje - vrijeme nerazumijevanja, nesuglasica i sukoba između adolescenata i njihovih roditelja.

U toj tvrdnji ima istine. Razvoj adolescenta ne odvija se u vakuumu, već uvelike ovisi o okruženju u kojem odrasta: obitelji, prijateljima, školi, široj zajednici. Većina mladih prođe kroz ovo razdoblje s više ili manje poteškoća, no kad podrške iz okoline nedostaje, adolescencija za neke može biti povezana i s ozbiljnijim problemima - depresijom, anksioznošću, samoozljeđivanjem ili delinkventnim ponašanjem. Upravo zato je uloga roditelja iznimno važna.

Zanimljivo je da se u različitim kulturama prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob tradicionalno doživljavao na različite načine. U nekim je kulturama bio prepoznat kao posebno važno vrijeme transformacije i obilježavan različitim ritualima prijelaza koji su potvrđivali i slavili promjenu kroz koju mlada osoba prolazi.

Možda nam upravo ta drugačija perspektiva može pomoći da adolescenciju pogledamo novim očima. Umjesto da je promatramo prvenstveno kroz ono što je u njoj teško, možemo pokušati vidjeti i ono što se iza toga događa. Adolescent se nalazi usred važnog procesa odrastanja - postupno se odvaja od onoga što mu je bilo poznato i počinje otkrivati tko je i kakav želi biti.

A ako adolescenciju možemo vidjeti kao razdoblje velike unutarnje promjene, onda se mijenja i pitanje koje postavljamo kao roditelji. Umjesto „Kako da zaustavim ovo ponašanje?“ možda se možemo pitati: „Kako mogu biti podrška svom djetetu dok prolazi kroz ovu veliku promjenu?“

Odvajanje od roditelja

Kada je dijete malo, njegov se svijet u velikoj mjeri oblikuje unutar obitelji. Ono još nema dovoljno iskustva ni razvijene sposobnosti da samo procjenjuje što je dobro, važno ili istinito. Zato u velikoj mjeri preuzima način na koji roditelji gledaju svijet.

Ako mama kaže da su neki ljudi „takvi“, dijete to ne doživljava kao mamino mišljenje. Za njega je to jednostavno način na koji svijet jest.

Kako odrasta, počinje primjećivati da postoji i nešto izvan tog obiteljskog svijeta. Upoznaje druge ljude, drugačije načine razmišljanja i drugačije vrijednosti te počinje uspoređivati ono što je naučilo kod kuće s onim što samo doživljava.

I upravo tu može nastati mnogo trenja.

Ono što je roditelju potpuno razumljivo, adolescentu više nije samo po sebi razumljivo. Počinje stvarati vlastite granice, donositi vlastite odluke i određivati kakva osoba želi biti. Da bi u tome mogao pronaći svoj put, potreban mu je prostor za stvaranje vlastitog identiteta i postupno odvajanje od roditeljskog svijeta.

Zato se može povlačiti u svoju sobu, više vremena provoditi s prijateljima, manje razgovarati s roditeljima ili tražiti da ga tata ostavi dalje od ulaza u školu kad ga doveze autom.

Takvo udaljavanje ne mora značiti da roditelj više nije važan. Adolescentu je potreban prostor u kojem može početi doživljavati sebe kao zasebnu osobu. Da bi mogao otkrivati tko je, često mu je potrebno odmaknuti od onoga što su drugi do sada govorili da jest.

„Moram sam naučiti“

Jedan od najtežih trenutaka za roditelja može nastati kada vidi da dijete ide prema nečemu za što već zna da neće dobro završiti.

Roditelj vidi kamo nešto vodi i pokušava upozoriti dijete: „Nemoj to raditi, znam kako će završiti.“ A adolescent kao da mora upravo to napraviti da bi sam otkrio je li roditelj bio u pravu.

Ali znanje koje smo dobili od drugih nije isto što i znanje koje smo stekli vlastitim iskustvom.

Dijete je velik dio roditeljskih pravila i uvjerenja jednostavno prihvaćalo. U adolescenciji se ta pravila ponovno provjeravaju. Adolescent ih uspoređuje s vlastitim iskustvom i počinje odlučivati što od svega toga želi zadržati kao svoje.

Zato „rekla sam ti“ rijetko pomaže.

Adolescentu nije uvijek dovoljno znati da nešto nije dobro. Ponekad mu je potrebno vlastito iskustvo da bi došao do tog zaključka. To, naravno, ne znači da roditelj treba dopustiti ponašanja koja ugrožavaju sigurnost adolescenta ili drugih.

Između „dobrog djeteta“ i buntovnika

U tom procesu adolescent se susreće s različitim, ponekad potpuno suprotnim dijelovima sebe.

Jedan dio njega još uvijek želi biti dobro dijete koje ispunjava očekivanja roditelja. Drugi želi biti slobodan, drugačiji i sam odlučivati. Jedan dio želi pripadati obitelji, drugi želi pripadati vršnjacima. Jedan dio želi sigurnost, drugi želi istraživanje i slobodu.

Ova napetost može biti vrlo snažna i zastrašujuća, jer ruši poznati red djetinjstva, ali i oslobađajuća, jer otvara prostor za nešto novo, vlastito.

Ponekad se adolescent snažno identificira samo s jednom stranom. Može postati izrazito buntovan i stalno ulaziti u sukobe s roditeljima i drugim autoritetima. Drugi može otići u suprotnom smjeru i postati „savršeno dijete“ koje ispunjava sva očekivanja, ali se teško povezuje s vršnjacima i vlastitim željama.

Nijedan od tih ekstrema nije cilj razvoja.

Cilj je postupno pronaći vlastitu mjeru, vlastiti način povezivanja i odvajanja, prilagodbe i pobune, sigurnosti i istraživanja.

Adolescent treba pronaći odgovor na pitanje: Tko sam ja, neovisno o tome što drugi očekuju od mene?

Što roditelj može učiniti?

Možda je zato jedna od najvažnijih stvari koju roditelj adolescenta može napraviti upravo pokušati gledati širu sliku.

Kada vaš tinejdžer po tko zna koji put ne isprazni perilicu, dopustimo mu da mu se ne da i da mu kućne obaveze nisu osobito važne. To je njegov osjećaj i na njega ima pravo, ali kućne obaveze i dalje postoje i vaše dijete ih treba preuzimati, htjelo mu se to ili ne. Ako smo svjesni da se iza ponašanja koje nas frustrira ponekad odvija važan razvojni proces, lakše ćemo dopustiti djetetu da ima pravo na svoje mišljenje i osjećaje, i time mu omogućiti da jednog dana sam dođe do toga da nam želi pomoći i sudjelovati u obavezama. Tada će to biti njegov izbor, a dotad je sasvim u redu da bude obaveza koju mora izvršiti, iako ne želi.

Važno je omogućiti adolescentu da se odvaja, a da pritom ne izgubi osjećaj da pripada. Dopustiti mu da ima drugačije mišljenje, drugačiji ukus i drugačije ideje, a istovremeno zadržati granice koje su važne za zajednički život.

Ponekad će to značiti i pustiti ga da pogriješi. Ne zato što roditelj ne zna bolje, nego zato što neke stvari mlada osoba jednostavno mora upoznati kroz vlastito iskustvo.

To ne znači da roditelj treba prestati biti roditelj. Naprotiv. Adolescentu je i dalje potrebna odrasla osoba koja postavlja granice, koja je dostupna, koja može izdržati njegovo neslaganje i koja mu može biti oslonac kada vlastiti eksperimenti ne završe onako kako je očekivao.

I možda, umjesto da na adolescenciju gledamo samo kao nešto što treba preživjeti, možemo početi gledati na nju kao na jedno od najvažnijih putovanja kroz koje naše dijete prolazi - putovanje prema sebi.