Možemo li razumjeti život i tragedije koje nam servira?

11. kol 2025.

Ljudi su racionalna bića. To nam je, čini se, svojstveno kao vrsti – razmišljamo, analiziramo, pokušavamo razumjeti svijet oko sebe. Ponekad se pitam odakle dolazi ta potreba. Je li riječ o urođenoj znatiželji ili možda o težnji da se zaštitimo, da kontroliramo stvarnost kako bismo se osjećali sigurnije?

No, možemo li uopće sve razumjeti? Je li naše razumijevanje možda ograničenog dosega? Postoji li nešto što ljudska vrsta nikada neće obuhvatiti svojim umom, nešto toliko veliko i nedokučivo da nam ostaje izvan dohvata?

Dio svog godišnjeg odmora provela sam u Bosni. Kad sam u nekom novom gradu, obavezno posjetim tržnicu. Veseli me osjetiti vibru tog lokalnog miksa ljudi, hrane, mirisa… No tržnica Markale u Sarajevu nosi jednu posebnu, tešku i tragičnu dimenziju. Naizgled obična tržnica, a ipak mjesto gdje je, prije više od 30 godina, u minobacačkom napadu, ubijeno 68 civila, a godinu dana poslije još 47.

I tako stojim među pultovima s voćem i povrćem, a pokraj mene – rupa od projektila. Na podu crveno obojani tragovi, nekada krvavi, na zidu ispisana imena poginulih.

Dok sve to promatram, ne mogu se oteti dojmu da su život i ljudska vrsta u svojoj srži – neshvatljivi. Nemoguće je u potpunosti dokučiti te strahote rata, shvatiti kako jedno ljudsko biće može pronaći razlog i opravdanje da ispali projektile na ljude koji su toga dana došli na tržnicu.

Živo se sjećam prizora masakra s televizije, tada sam imala 19 godina. I tada, kao i danas kad stojim na tom mjestu 30 godina kasnije, preplavljena sam nevjericom: kako je moguće da ljudi to čine jedni drugima.

S druge strane, jednako mi je neshvatljiva i snaga života koji, unatoč svemu, ide dalje. Prodaje se voće i povrće, ljudi razgovaraju, dovikuju se, smiju… Sve izgleda kao da je oduvijek bilo tako. A ipak, u ovom gradu i dalje žive ljudi čija je krv i krv njihovih najbližih, natopila pod na kojem stojim.

Pitam se – kako su nastavili živjeti? Kako prolaze pokraj tržnice? Dolaze li neki od njih ovdje po paradajz i lubenicu?

Možda je život ipak veći od svih nas koji ga pokušavamo razumjeti. Možda ga nikad nećemo u potpunosti shvatiti. Možda ga i ne treba pokušavati uhvatiti razumom. Jer život, koliko god bio težak, koliko god tragedija donio, neumoljivo ide dalje. Obnavlja sam sebe. Htjeli mi to ili ne.

I shvaćam da to što sam danas tu, ne treba tako biti. To što sam još uvijek živa je zapravo poklonjeno vrijeme.

Možemo se začahuriti, provesti ostatak života zaglavljeni u boli. Ili možemo živjeti svoj najbolji život, onoliko koliko nam je dano.

Ponekad mi se čini da je to sva mudrost svijeta.

Ljudi su racionalna bića. To nam je, čini se, svojstveno kao vrsti – razmišljamo, analiziramo, pokušavamo razumjeti svijet oko sebe. Ponekad se pitam odakle dolazi ta potreba. Je li riječ o urođenoj znatiželji ili možda o težnji da se zaštitimo, da kontroliramo stvarnost kako bismo se osjećali sigurnije?

No, možemo li uopće sve razumjeti? Je li naše razumijevanje možda ograničenog dosega? Postoji li nešto što ljudska vrsta nikada neće obuhvatiti svojim umom, nešto toliko veliko i nedokučivo da nam ostaje izvan dohvata?

Dio svog godišnjeg odmora provela sam u Bosni. Kad sam u nekom novom gradu, obavezno posjetim tržnicu. Veseli me osjetiti vibru tog lokalnog miksa ljudi, hrane, mirisa… No tržnica Markale u Sarajevu nosi jednu posebnu, tešku i tragičnu dimenziju. Naizgled obična tržnica, a ipak mjesto gdje je, prije više od 30 godina, u minobacačkom napadu, ubijeno 68 civila, a godinu dana poslije još 47.

I tako stojim među pultovima s voćem i povrćem, a pokraj mene – rupa od projektila. Na podu crveno obojani tragovi, nekada krvavi, na zidu ispisana imena poginulih.

Dok sve to promatram, ne mogu se oteti dojmu da su život i ljudska vrsta u svojoj srži – neshvatljivi. Nemoguće je u potpunosti dokučiti te strahote rata, shvatiti kako jedno ljudsko biće može pronaći razlog i opravdanje da ispali projektile na ljude koji su toga dana došli na tržnicu.

Živo se sjećam prizora masakra s televizije, tada sam imala 19 godina. I tada, kao i danas kad stojim na tom mjestu 30 godina kasnije, preplavljena sam nevjericom: kako je moguće da ljudi to čine jedni drugima.

S druge strane, jednako mi je neshvatljiva i snaga života koji, unatoč svemu, ide dalje. Prodaje se voće i povrće, ljudi razgovaraju, dovikuju se, smiju… Sve izgleda kao da je oduvijek bilo tako. A ipak, u ovom gradu i dalje žive ljudi čija je krv i krv njihovih najbližih, natopila pod na kojem stojim.

Pitam se – kako su nastavili živjeti? Kako prolaze pokraj tržnice? Dolaze li neki od njih ovdje po paradajz i lubenicu?

Možda je život ipak veći od svih nas koji ga pokušavamo razumjeti. Možda ga nikad nećemo u potpunosti shvatiti. Možda ga i ne treba pokušavati uhvatiti razumom. Jer život, koliko god bio težak, koliko god tragedija donio, neumoljivo ide dalje. Obnavlja sam sebe. Htjeli mi to ili ne.

I shvaćam da to što sam danas tu, ne treba tako biti. To što sam još uvijek živa je zapravo poklonjeno vrijeme.

Možemo se začahuriti, provesti ostatak života zaglavljeni u boli. Ili možemo živjeti svoj najbolji život, onoliko koliko nam je dano.

Ponekad mi se čini da je to sva mudrost svijeta.

About Image
About Image
About Image

Newsletter

Želite biti u toku s novim sadržajem i zanimljivim temama? Pretplatite se na newsletter i prvi saznajte što je novo!