Svaka obitelj s vremenom razvije svoj način na koji se nosi s razlikama, neslaganjima i napetošću. To su često pravila prema kojima se, više ili manje nesvjesno, svi članovi obitelji ravnaju.

Neke obitelji sve iznesu na stol. Neke šute i nagađaju. Neke se slažu i kad se ne slažu, radi mira u kući. Neke se stalno svađaju, a nikada ništa stvarno ne riješe.

Kako tinejdžer počinje tražiti više prostora, propitivati pravila, zauzimati vlastiti stav i drugačije odgovarati na ono što se od njega očekuje, time često uzburka obiteljsku atmosferu i na površinu iznese ono što je do tada funkcioniralo, iako možda nikada nije bilo stvarno razriješeno.

Tada se može pokazati da dosadašnji način funkcioniranja više nije dovoljan. Ako je obiteljski obrazac krut, članovima može biti teško pronaći novi način da ostanu povezani, a da istovremeno prihvate promjene koje adolescencija donosi.

Upravo se time bavi Mark McConville, gestalt terapeut koji radi s adolescentima i obiteljima. On promatra što se događa na granici između adolescenta i njegove obitelji kada mlada osoba počinje tražiti više samostalnosti, a cijela se obitelj treba prilagoditi toj promjeni. Opisuje šest načina na koje se u obitelji mogu pojaviti teškoće u kontaktu i kako oni mogu utjecati na proces odrastanja.

U ovom prvom dijelu pogledat ćemo tri obrasca, a ostala tri u nastavku. Nijedan od njih sam po sebi nije loš - svi su dio normalnog repertoara svake obitelji. Problem nastaje kada obitelj stalno poseže za istim obrascem, bez obzira na situaciju, i kada ne pronalazi nove načine da se poveže, razgovara i nosi s razlikama.

Obitelj u kojoj svi moraju misliti isto

Kao mala djeca, puno toga učimo od svojih roditelja. Oni nam pomažu razumjeti što je dobro, a što nije, što je važno, kako se ponašati i u što vjerovati. To je prirodan dio odrastanja.

Zanimljivo je da dijete te stavove ne bira niti ih svjesno procjenjuje. Ono ih upija cijele, onakve kakvi jesu, kao hranu koju proguta prije nego što ju stigne probati. I to je u redu, čak i nužno. Malo dijete nema kapacitet samo sastaviti sliku svijeta, pa mu roditelji tu sliku daju gotovu. Neki od tih stavova roditelji izgovore naglas, no puno više ih dijete pokupi iz same obiteljske atmosfere - iz onoga što se u kući nikad ne kaže, a stalno se osjeti.

No, s adolescencijom dolazi vrijeme kada mlada osoba počinje stvarati vlastiti pogled na svijet. Počinje propitivati ono što je do tada prihvaćala gotovo bez razmišljanja i otkrivati što zapravo misli, osjeća i želi. Sve što je nekad progutano cijelo, sad se, komad po komad, treba prožvakati.

U nekim obiteljima roditelju je teško napraviti mjesta za taj proces. Nije mu dovoljno da dijete poznaje obiteljska pravila i vrijednosti, već mu je važno da ih dijete prihvati kao svoje i da o njima misli na isti način.

To se može pojaviti oko vrlo različitih tema: vjere i duhovnosti, politike i društvenih vrijednosti, školovanja i karijere, izbora partnera, načina života, novca, odnosa prema obitelji, izgleda ili onoga što se smatra „pristojnim“ i „ispravnim“.

Na primjer, roditelj može reći:

„U našoj obitelji se tako ne razmišlja.“
„Kad bi ti samo shvatio zašto je to pogrešno…“
„Ja znam što je najbolje za tebe.“
„Dok živiš pod mojim krovom, moraš vjerovati u isto što i mi.“

Iza takvih poruka često nije loša namjera. Roditelj možda iskreno vjeruje da dijete štiti, usmjerava i prenosi mu ono što smatra vrijednim.

No tinejdžer u adolescenciji više ne treba samo odgovore. Treba prostor da sam postavlja pitanja.

Možda će na kraju prihvatiti vrijednosti svojih roditelja. Možda će neke odbaciti, neke promijeniti, a neke će tek kasnije ponovno pronaći i razumjeti na svoj način. Važno je da ih ne prihvati samo zato što „tako mora“, nego da ih s vremenom učini svojima.

Zato možemo svom tinejdžeru reći:

„Ja u ovo vjerujem i važno mi je da znaš zašto. Ali želim čuti i što ti misliš.“

Jer cilj odgoja nije da dijete zauvijek misli kao mi. Cilj je da jednog dana može misliti svojom glavom, a da pritom ne mora izgubiti osjećaj da pripada svojoj obitelji.

Za razmišljanje:

Kako reagirate kada vaše dijete izrazi drukčije mišljenje o nečemu što vam je važno?

Je li vam važnije da dijete misli kao vi ili da zna zašto mislite to što mislite?

Koje ste stavove i sami nekad „progutali“ cijele, a danas biste ih možda drukčije prožvakali?

Obitelj u kojoj se svi moraju u svemu slagati

„Pa zar se baš oko svega moramo svađati?“

Možda ste ovu rečenicu izgovorili svom tinejdžeru više puta. Možda vas iznenađuje kako odjednom ima svoje mišljenje, koliko često vam proturječi i kako mu je važno napraviti baš suprotno od onoga što ste predložili.

A možda vam je najteže nešto drugo - osjećaj da se udaljava od vas.

Dok je vaše dijete bilo malo, bilo vam je prirodno da puno toga radite zajedno. Znali ste što voli, što ga veseli i kako razmišlja. Zajedno ste išli u kupovinu, na izlete, gledali filmove, planirali vikende. Obitelj je imala svoje male rituale i navike. Možda ste se time i ponosili - bili ste obitelj koja se dobro slaže, koja puno toga radi zajedno i u kojoj nema puno sukoba.

A onda odjednom dolazi razdoblje u kojem vaše dijete počinje govoriti:

„Ne želim s vama. Imam svoje planove.“

Nekim roditeljima takva promjena teško pada. Teško im je podnijeti odvajanje koje dolazi s odrastanjem, bez obzira radi li se o različitom mišljenju, novim interesima ili potrebi djeteta za fizičkom distancom.

Tada se može dogoditi da se bliskost pokušava sačuvati tako da svi budu zajedno, da se što manje sukobljavaju i da se razlike brzo izglade.

„Hajdemo svi zajedno.“

„Nemojmo se svađati.“

„Zašto jednostavno ne možemo biti kao prije?“

„Samo želim da se dogovorimo.“

No, adolescencija upravo donosi jednu važnu promjenu: mlada osoba mora početi otkrivati gdje završava „mi“, a počinje „ja“.

To znači da će ponekad misliti drugačije od roditelja. Imat će svoje interese, stavove, prijatelje, načine provođenja vremena, možda i sasvim različite poglede na život.

Ali možemo biti povezani, a da ne radimo sve zajedno. Možemo imati različite interese, provoditi vrijeme odvojeno, a da i dalje znamo da pripadamo jedni drugima.

Možemo biti povezani, a da se ne slažemo uvijek. Možemo se posvađati, naljutiti, zauzeti različite strane i nakon toga ponovno pronaći put jedno prema drugome.

To je zapravo jedna od važnih vještina koju obitelj u adolescenciji treba naučiti: kako ostati povezani i kada se ne slažemo.

Umjesto da pokušate pod svaku cijenu uvjeriti tinejdžera da vidi stvari vašim očima, možete pokušati reći:

„Ja ovo vidim drugačije od tebe, ali želim čuti kako ti to vidiš.“

„Ne moramo se složiti da bismo mogli razgovarati.“

Jer cilj nije obitelj u kojoj se svi uvijek slažu. Cilj je obitelj u kojoj svatko može biti svoj, a da pritom ne izgubi osjećaj da pripada.

Za razmišljanje:

Koliko vam je u obitelji važno da stvari radite zajedno?

Kako reagirate kada tinejdžer počne birati društvo, interese ili aktivnosti koje nisu vaše?

Doživljavate li njegovo osamostaljivanje kao udaljavanje?

Može li u vašoj obitelji netko reći „ne želim“ ili „ne slažem se“, a da se pritom ne naruši osjećaj pripadanja?

Možete li biti bliski i kada ne radite sve zajedno?

Obitelj u kojoj je tinejdžer kriv za sve

„On je lijen.“

„Ona je tako sebična.“

„S njim se više ništa ne može.“

„Ne znam na koga je takav.“

Ponekad roditelj za svoje dijete ima vrlo jasnu sliku. Zna što s njim nije u redu, što bi trebalo promijeniti i zašto upravo zbog toga nastaju problemi.

I možda je dio toga zaista točan. Tinejdžer može biti tvrdoglav, povučen, agresivan, neodgovoran ili zatvoren. Može imati ponašanja koja roditelju stvaraju realan problem.

Ali ponekad se ispod toga krije nešto drugo.

Ponekad se dogodi da u djetetu vidite upravo ono što vam je teško vidjeti u sebi.

Nešto što nam je teško prihvatiti kao dio vlastitog iskustva počinjemo prepoznavati u drugome. Umjesto da osjetimo „ja sam ljut“, „ja se bojim“, „meni je teško“, doživljaj se može premjestiti izvan nas: „On je ljut“, „ona je problem“, „s njim nešto nije u redu“.

U obitelji se to može posebno snažno pojaviti tijekom adolescencije. Tinejdžer počinje pokazivati više ljutnje, seksualnosti, sebičnosti, neposluha, potrebe za slobodom ili želje da radi stvari na svoj način. A upravo su to osobine i osjećaji koje roditelj ili drugi članovi obitelji možda teško prihvaćaju.

Ovo često nije jednosmjerno. I sam tinejdžer, dok se još osjeća nesigurno u to tko je, lakše podnese napetost ako je smjesti izvan sebe. Ako umjesto "meni je teško" kaže "roditelji su krivi za sve". To mu, barem privremeno, olakšava nositi se sa svime što u sebi još ne zna posložiti.

Tada se može dogoditi da dijete postane ono koje „nosi problem“ cijele obitelji.

„ On je problematičan.“

„ Ona je preosjetljiva.“

„ On je bezobrazan.“

„ Ona je lijena.“

S vremenom svi počinju gledati upravo u dijete i pokušavaju ga popraviti.

A kada svi gledaju u istom smjeru, lako se izgubi pitanje:

Što se događa s nama?

Kada dijete postane „ono problematično“ u obitelji, vrlo je lako usmjeriti svu pažnju na njegovo ponašanje. Razgovori vrte oko toga što je napravilo, što nije napravilo, kako se ponaša, s kim se druži, zašto ne sluša i kako ga natjerati da se promijeni.

A možda je korisno zastati i pitati se:

Je li ovo stvarno samo problem vašeg djeteta?

Što se događa s vama kada se ono tako ponaša?

Što vas u njegovom ponašanju toliko uznemiruje?

Postoji li nešto što mu zamjerate, a što je i vama na neki način poznato?

Ne znači to da je roditelj kriv za ponašanje svog djeteta. Niti znači da uzrok svakog problematičnog ponašanja djeteta treba tražiti u roditelju. Radi se o nečemu puno jednostavnijem. Ponekad, kada dijete promatramo samo kroz ono što s njim „nije u redu“, možemo propustiti vidjeti što se događa između svih nas.

Možda iza njegove ljutnje postoji ljutnja o kojoj se u obitelji dugo nije govorilo. Možda iza njegove potrebe za kontrolom postoji puno straha. Možda ono što roditelj naziva „sebičnošću“ dijelom govori i o tome koliko je u toj obitelji dopušteno misliti na vlastite potrebe. A možda je njegovo ponašanje jednostavno njegov način da kaže nešto što još ne zna drugačije izraziti.

Zato ponekad vrijedi napraviti mali korak unatrag. Umjesto samo:

„Što nije u redu s mojim djetetom?“

možete se pitati:

„Što nam ovo ponašanje govori o njemu, ali i o nama kao obitelji?“

Pomoći može i mala promjena u načinu govora. Pokušajte optužbu o djetetu pretvoriti u rečenicu o sebi.

Umjesto „Stalno kasniš i nikad se ne javiš“ - „Brine me kad ne znam gdje si.“

Umjesto „S tobom se više ne može normalno razgovarati“ – „Iscrpljuje me što se stalno sukobljavamo i želim da nađemo drugi način.“

To ne znači skidati odgovornost s adolescenta. Naprotiv. Cilj je da odgovornost ne ostane samo na njemu.

Jer dijete ne bi trebalo postati mjesto na koje će cijela obitelj odložiti ono što joj je teško vidjeti, priznati ili izraziti.

Umjesto zaključka

Ako ste se u nekom od ovih obrazaca prepoznali, to nije znak da ste pogriješili kao roditelj. Gotovo svaka obitelj povremeno poseže za njima, osobito kad se nađe pred velikim promjenama. Prepoznavanje je prvi korak, jer tek kad nešto primijetimo, možemo ponuditi i drukčije načine povezivanja.

Ovaj je tekst zamišljen kao poticaj na razmišljanje, a ne kao zamjena za stručnu pomoć. Ako vam je u obitelji već duže vrijeme teško ili vas zabrinjava ono što primjećujete kod svog tinejdžera, vrijedi razgovarati sa stručnjakom.

U sljedećem dijelu pogledat ćemo još tri obrasca: kako u obitelji važne stvari ostaju neizgovorene, zašto se svađamo oko sitnica umjesto oko onoga što nas zaista muči i kako se ponekad štitimo tako da nam „prestane biti stalo“.