Postoji jedna potreba koju mnogi ljudi u partnerskom odnosu smatraju normalnom.

Potreba da se u vezi osjećamo potpuno sigurno.
Da znamo da je to “to”.
Da smo voljeni bez obzira na sve.
Da nas druga osoba neće napustiti.

I sama po sebi ta potreba nije problematična. Svi želimo sigurnost i bliskost.

No problem nastaje kada postoji stalna potreba da to provjeravamo, kada ni jedna potvrda nije dovoljna.

Kada stalno trebamo nove dokaze da smo voljeni i važni, da nas osoba neće napustiti i da toj osobi odnos znači jednako koliko i nama samima.

Tada odnos lako postaje mjesto stalnog provjeravanja, analiziranja i traženja potvrde da smo sigurni.

A paradoks je u tome što nas ni najveća partnerova ljubav tada često ne uspije potpuno umiriti.

Jer ta potreba vrlo često nije nastala u partnerskom odnosu.

Ona je mnogo starija.

To je dijete koje je nekada tražilo osjećaj sigurnosti, emocionalne dostupnosti i smirenja, i nije ih dobilo onda kada su mu najviše trebali.

I sada to isto pokušava pronaći u partnerskoj ljubavi.

Emocionalna mapa koju nosimo u sebi

John Bowlby, začetnik teorije privrženosti, polazio je od ideje da dijete kroz odnos s roditeljima ili skrbnicima razvija unutarnji osjećaj o tome može li računati na druge ljude, je li svijet sigurno mjesto i je li ono samo vrijedno ljubavi i pažnje.

Poznato je da na razvoj stila privrženosti snažno utječe način na koji su roditelji ili skrbnici odgovarali na djetetove emocionalne potrebe. Jesu li bili tu? Jesu li bili predvidivi? Jesu li pružali sigurnost? Ili su bili nepredvidivi, odsutni, prezauzeti, hladni?

Tako nastaje svojevrsna emocionalna mapa koju dijete nosi u sebi i prema kojoj kasnije ulazimo u bliske odnose.

Dijete koje je uz roditelje osjećalo sigurnost, prihvaćenost i emocionalnu dostupnost, razvija sigurni stil privrženosti. Takva osoba u odrasloj dobi može biti bliska a da se ne izgubi, može se osloniti na partnera a da ne postane ovisna i može podnijeti malu distancu bez panike.

Anksiozna privrženost - ljubav kao stalna potraga za potvrdom

Kada je roditelj ponekad bio prisutan i topao, a ponekad odsutan ili emocionalno nedostupan, dijete uči da sigurnost dolazi i odlazi bez upozorenja. Uči da mora biti stalno na oprezu. Da mora provjeravati. Da mora stalno paziti kako ne bi izgubilo ljubav.

U odrasloj dobi to izgleda kao: intenzivna potreba za potvrdom od partnera, strah od napuštanja koji je nesrazmjeran situaciji, pojačane emocionalne reakcije kada partner emotivno "odlazi" čak i nakratko, i ta stalna tiha tjeskoba praćena pitanjima:

Je li sve u redu?
Je li on/ona tu?
Voli li me još?

Izbjegavajuća privrženost - kada bliskost postane prijetnja

S druge strane, postoje osobe koje su naučile da bliskost nije sigurna.

Dijete koje je često doživljavalo emocionalnu nedostupnost, ignoriranje ili kritiziranje svojih potreba, naučilo je da je ranjivost opasna i da se mora osloniti samo na sebe.

Takve osobe često razvijaju izbjegavajući stil privrženosti.

U odraslim odnosima tada postoji snažna potreba za autonomijom, dok emocionalna bliskost može izazivati nelagodu ili osjećaj gušenja.

Kada odnos postane intenzivan, javlja se potreba za distancom.

I tako nastaje jedna od najčešćih dinamika u partnerskim odnosima:
jedna osoba traži više bliskosti, a druga se povlači.

Što jedna više traži potvrdu i sigurnost, druga ima veću potrebu za prostorom.

Oba partnera u toj dinamici pate. Oba su zarobljena u obrascu koji su naučili davno, u nekom drugom domu, u nekom drugom odnosu. I bez svjesnosti o tome što se događa, sve ponavljaju iznova.

Zašto partner ne može nadomjestiti ono što nedostaje

Erich Fromm opisuje jednu vrstu ljubavi koja je u osnovi svakog djetinjstva, a to je majčinska, odnosno roditeljska ljubav. Njezina glavna funkcija je pružiti bezuvjetnu sigurnost. Biti tu bez obzira na sve. Voljeti dijete bez da ljubav mora zaslužiti.

Kada tu sigurnost nismo dobili ili je bila nestalna i uvjetovana, ona ostaje kao duboka neispunjena potreba. I onda je, sasvim nesvjesno, počinjemo tražiti u partnerskom odnosu.

Od partnera tražimo da bude ono što roditelj nije bio. Da nas voli bezuvjetno. Da nikada ne ode. Da uvijek bude tu. Da nas smiri. Da potvrdi da smo dovoljni.

Ali nijedan partner to ne može trajno ispuniti jer to nije funkcija partnerske ljubavi. Partnerska ljubav je nešto drugo: intimnost dvoje odraslih, koji biraju jedno drugo slobodno, a ne iz straha od napuštanja.

I tu nastaje bol. Ne zato što partner nije dovoljno dobar. Nego zato što od njega tražimo nešto što nam ni on ni nitko drugi, osim nas samih, ne može trajno dati.

Kada počnemo prepoznavati ove obrasce u sebi, lako je otići u krivnju - prema sebi ili prema roditeljima.

Zašto sam takva/takav?
Zašto mi treba toliko potvrde?
Zašto ne mogu jednostavno biti mirna/miran u odnosu?
Zašto nisam od roditelja dobila/dobio ono što mi je trebalo?

Ta pitanja se prirodno javljaju, ali cilj razumijevanja privrženosti nije traženje krivca.

Nije poanta ni u tome da osuđujemo sebe zbog svojih reakcija, ni da roditelje promatramo samo kroz njihove propuste.

Mnogi roditelji davali su ono što su i sami znali i mogli dati.

A ipak, neka iskustva i potrebe ostale su nezadovoljene.

I to je važno priznati.

Jer dio procesa sazrijevanja i iscjeljenja često uključuje i tugovanje za onim što nam je nedostajalo - za sigurnošću, emocionalnom dostupnošću ili bezuvjetnim prihvaćanjem koje smo kao djeca trebali.

Ne da bismo ostali zaglavljeni u prošlosti, nego da bismo prestali nesvjesno očekivati da će partner konačno popuniti tu prazninu.

I da bismo polako počeli razvijati drugačiji odnos prema sebi, s više razumijevanja, nježnosti i prihvaćanja.

Kako početi graditi više sigurnosti u sebi

Zapitajte se:

Kako reagiram kada se partner emotivno udalji, čak i kratko? Postaje li mi nelagodno, tjeskobno, panično ili me to ne pogađa?

Kada sam u bliskoj vezi, tražim li stalne potvrde da sam voljen/a? Ili mi bliskost stvara nelagodu i tražim više prostora?

Koje mi je rano iskustvo s roditeljima ili skrbnicima prvo palo na pamet dok sam ovo čitao/la?

Očekujem li od partnera osjećaj sigurnosti koji zapravo nikada nisam dobila/dobio?

I što bi značilo da dio te sigurnosti počnem graditi u odnosu sa sobom?

Odgovori na ova pitanja pomoći će vam da bolje razumijete sebe i svoj partnerski odnos. A ono što razumijemo, možemo početi mijenjati.

Istraživanja pokazuju nešto ohrabrujuće: stil privrženosti nije sudbina. Nova iskustva sigurnosti i prihvaćenosti, bilo u terapiji, prijateljstvu ili partnerskom odnosu, mogu postupno mijenjati način na koji doživljavamo bliskost.

Ali promjena počinje od jednog teškog, ali oslobađajućeg koraka: da prestanemo tražiti od partnera ono što samo mi sami sebi možemo dati - osjećaj da smo dovoljni, vrijedni ljubavi i sigurni u sebi.

Jer dijete u vama zaslužuje tu sigurnost. I možete je početi graditi već danas, u odnosu koji imate sa sobom.