Dugo sam živjela s uvjerenjem da bi partnerski odnos trebao biti takav da u njemu dobivamo sve što nam je potrebno: bliskost, sigurnost, povezanost, razumijevanje, podršku, uzbuđenje i smisao.

I nisam to doživljavala kao nešto neobično. Zapravo, činilo mi se sasvim prirodno.

Ako nekoga voliš, ako s tom osobom dijeliš život, zar nije logično da upravo taj odnos bude “glavno mjesto” gdje se osjećaš dobro?

No s vremenom sam počela osjećati nešto što nisam odmah znala imenovati - nezadovoljstvo koje nije imalo jasan uzrok.

Nije se radilo o tome da je odnos bio loš.
Nije se radilo ni o tome da partner nije bio “dovoljno dobar”.

Radilo se o nečemu suptilnijem - o osjećaju da mi ipak nešto nedostaje.

Ponekad više sigurnosti.
Ponekad više povezanosti.

Ponekad više uzbuđenja.

Ponekad više ispunjenja.

I tek puno kasnije postalo mi je jasno da problem nije bio u odnosu, nego u očekivanju da jedan odnos može zadovoljiti sve potrebe.

Ljubav se u našem životu pojavljuje u različitim oblicima

Prekretnica se dogodila kad sam počela dublje promišljati i istraživati što zapravo podrazumijevamo pod pojmom “ljubav”.

Erich Fromm, jedan od najvažnijih mislilaca o ljubavi, još je sredinom 20. stoljeća napisao nešto što je i danas jednako točno: većina nas o ljubavi razmišlja kao o nečemu što treba pronaći ili primiti, a ne kao o umijeću koje se uči i razvija.

Što možemo od Fromma naučiti da razvijemo vještinu voljenja?

Fromm uvodi ideju da postoji nekoliko oblika ljubavi, od kojih svaki ima svoju posebnu psihološku funkciju i zadovoljava drukčiju duboku ljudsku potrebu. To su različiti načini na koje ljubav živi u nama i između nas.

Bratska ljubav - potreba za povezanošću

To je ljubav prema drugom čovjeku kao čovjeku - empatija, solidarnost, briga. Ne odnosi se na jednu osobu, već na opći stav prema ljudima oko nas. Zadovoljava potrebu za pripadanjem i iskustvom da nismo sami u ovom svijetu. Prijateljstva, zajednica, bliske veze izvan partnerstva - sve to hrani ovaj dio nas.

Majčinska (roditeljska) ljubav  - potreba za sigurnošću

Bezuvjetna, zaštitna ljubav koja pruža osjećaj da smo prihvaćeni kakvi jesmo, bez zasluga i postignuća. Fromm ovu ljubav opisuje kroz dvije dimenzije: pružanje sigurnosti i poticanje autonomije. Kada nam je ta potreba neispunjena iz djetinjstva, često je, nesvjesno, počinjemo tražiti u partnerskom odnosu. I tu nastaje problem.

Erotska (romantična) ljubav - potreba za intimnošću

Jedini oblik ljubavi koji je ekskluzivan i usmjeren na jednu osobu. Uključuje emocionalnu bliskost, strast, ali i brigu, odgovornost i poznavanje druge osobe. Suvremena psihologija romantičnu ljubav opisuje kroz tri komponente: intimnost, strast i predanost. Zanimljivo je da se s vremenom strast prirodno smanjuje, a intimnost i predanost rastu. Ako to ne razumijemo, smanjenje strasti možemo pogrešno protumačiti kao kraj ljubavi, a zapravo je to njezin razvoj.

Ljubav prema sebi - temelj svega

Fromm naglašava da ljubav prema sebi nije sebičnost, već nužan preduvjet za svaki drugi oblik ljubavi. Onaj tko ne može voljeti sebe, ne može ni autentično voljeti drugoga. Kad nam nedostaje unutarnji izvor vlastite vrijednosti, počinjemo ga tražiti vani npr. u tome koliko nas partner voli, potvrđuje, bira. I tada ljubav postaje ovisnost, a ne sloboda.

Duhovna ljubav - potreba za smislom

Težnja prema nečemu što nadilazi nas same, prema vrijednostima, smislu, osjećaju da naš život ima svrhu. Može biti religiozna ili posve svjetovna. Kada nam nedostaje ta dimenzija, ponekad je nesvjesno tražimo u partnerskom odnosu pa od partnera očekujemo da naš život učini smislenijim.

Što se dogodi kad od jednog odnosa očekujemo sve

Kulturni narativi - filmovi, pjesme, priče o srodnim dušama - uvjeravaju nas da nas jedna osoba može "upotpuniti". I mi to, sasvim razumljivo, internaliziramo. Od partnera tada nesvjesno očekujemo da bude i naš najbliži prijatelj (bratska ljubav), i izvor bezuvjetne sigurnosti (roditeljska ljubav), i izvor uzbuđenja i strasti (erotska ljubav), i ogledalo naše vrijednosti (ljubav prema sebi), i suputnik koji našem životu daje smisao (duhovna ljubav).

Nijedan čovjek to ne može izdržati. A ni odnos.

I onda se dogodi ono tipično: objektivno dobar odnos počinje izgledati nedostatno. Jer on zapravo jest nedostatan, za sve to. Mnogo je to očekivanja koja vode do još više razočaranja.

Promjena perspektive

Možda partner ne može i ne treba biti sve.

To ne znači da odnos postaje manje važan.
Naprotiv, počinje biti realniji. I nekako lakši.

Jer kad maknemo taj tihi pritisak da jedan odnos mora zadovoljiti sve naše potrebe, počinjemo jasnije vidjeti što zapravo tražimo i gdje to možemo pronaći.

Možda dio onoga što tražimo nije nešto što partner može dati, nego nešto što trebamo razviti u odnosu sa sobom.

Možda nam dio nedostaje u prijateljstvima.
Ili u prostoru koji dajemo sebi.

Možda nije stvar u tome da odnos nije dobar nego da smo ga nesvjesno preopteretili nerealnim očekivanjima.

Zastanite na trenutak i pitajte se:

• Što najčešće očekujem od partnera kada se ne osjećam dobro?

• Postoji li nešto što zapravo tražim, ali ne dolazi nužno iz partnerskog odnosa?

• Koliko toga pokušavam dobiti iz jednog odnosa?

Nije cilj da partner postane manje važan. Cilj je da postane slobodan biti ono što jest, a ne sve što nismo pronašli drugdje.

Jer kad počnemo razlikovati svoje potrebe i vidjeti odakle dolaze, partnerski odnos često se prirodno rastereti.

I tada se dogodi nešto zanimljivo.

Umjesto da bude mjesto stalnog razočaranja, odnos počinje biti ono što u svojoj biti jest - prostor susreta, bliskosti i stvarnog kontakta s drugom osobom.

Živ, nedovršen, ponekad težak, ali stvaran.

A ljubav ne dolazi u samo jednom obliku, nego u mnogima. I to je, čini mi se, jedna od najoslobađajućih stvari koje možemo razumjeti o njoj.