Sva naša životna iskustva u velikoj mjeri su nas oblikovala  i utjecala na to da smo danas upravo ovakvi ljudi kakvi jesmo. Najveći utjecaj na to kakvi ćemo ljudi postati imaju naša najranija životna iskustva, ona iz djetinjstva, iz odnosa s nama najbliskijim osobama, roditeljima ili skrbnicima.

Ako su vaša prva iskustva bila prožeta ljubavlju, pažnjom, toplinom, prihvaćanjem i uvažavanjem, ako ste odrastali u domu u kojem ste se osjećali sigurno, voljeno i podržano da istražujete svijet i budete svoji, vjerojatno ste se razvili u odraslu osobu koja ima povjerenje u sebe, samouvjereno kroči kroz život i zna graditi zdrave odnose. Uz to, nosite u sebi i dubok osjećaj da možete utjecati na svijet oko sebe.

No, istina je da savršeni roditelji ne postoje. Većina nas nije odrasla u idealnim okolnostima. Iako su naši roditelji najčešće učinili mnogo dobrog, ono što nam je nedostajalo često nas prati u odraslom životu kao nedostatak sposobnosti da živimo svoj najbolji život.

Mnogi misle da nema smisla kopati po prošlosti jer je ona ionako iza nas i ne može se promijeniti. Radije bi se usmjerili na konkretne korake kako poboljšati sadašnji život. No i najmanja rana će smetati i boljeti sve dok ne zacijeli. Potiskivanje ne vodi iscjeljenju, ono samo produljuje bol.

Kako zacijeliti rane iz djetinjstva?

Prvi korak je prepoznati i priznati da rane postoje. Tek tada ih možemo iscijeliti. Kada to učinimo rađa se istinska zahvalnost prema roditeljima za sve ono dobro što su za nas učinili.  Da bismo to mogli, potrebno je razlikovati što je u našem odgoju bilo zdravo i dobro, a što nije. Ako to ne učinimo, postoji opasnost da nesvjesno toleriramo slične obrasce ponašanja u sadašnjim odnosima. Popuštamo drugima koji loše postupaju prema nama na isti način na koji smo se kao djeca morali prilagođavati roditeljima.

Kada djeci nije dopušteno izraziti ljutnju prema roditeljima, ona tu ljutnju preusmjeravaju prema drugima ili prema sebi. Kad optužbu ne možemo uputiti na pravo mjesto, često nesvjesno optužimo i povrijedimo nekog drugog. Sve dok ne shvatimo da sadašnja bol često proizlazi iz starih, nerazriješenih gubitaka, bit ćemo skloni svaljivati krivnju za svoje probleme na pogrešne ljude.

Kad oplakujemo gubitke iz prošlosti, davno neizrečene optužbe izranjaju na površinu. Tugovanje i suočavanje s neizrečenim emocijama otvaraju prostor za iscjeljenje. Nije nužno izravno suočiti roditelje s tim osjećajima, dovoljno je izraziti ih na siguran način, najbolje uz podršku psihoterapeuta.

Tada se događa ono čudesno - bol bez sjećanja zamjenjuje sjećanje bez boli.

Kad zacijelimo, otkrivamo da nam odraslost nudi nepregledno polje slobode i mogućnosti. Tugovanje nas oslobađa, omogućuje nam da napokon izađemo iz uloge djeteta i daje nam snagu da izrastemo u samosvjesne i samopouzdane odrasle osobe koje istinski vole život, baš onako kako nas je trebalo odgojiti.

A kada stare rane napokon zacijele, energiju koju smo nekad trošili na potiskivanje prošlosti sada možemo usmjeriti na slavljenje života - svakog njegovog trenutka.